Pitanje podjele udjela u privrednom društvu između supružnika je različito regulisano u Republici Srpskoj u odnosu na Federaciju BiH, a u ovom tekstu ćemo vidjeti kako sudovi u FBiH pristupaju ovom problemu.
Kako je već navedeno u ovom tekstu udio u privrednom društvu ne ulazi u zajedničku svojinu supružnika, pa se i ne dijeli među supružnicima u Republici Srpskoj. Međutim, u Federaciji BiH je drugačija situacija.
Naime, u Federaciji BiH se i udio u privrednom društvu smatra zajedničkom svojinom, ako supružnik nije unio ulog koji je njegova posebna imovina prilikom osnivanja društva. Podrazumijeva se da ovo važi ako supružnici nisu nešto drugo ugovorili.
Više je presuda u kojima je vršena podjela udjela između bivših supružnika.
Tako Vrhovni sud FBiH u presudi broj 65 0 P 038929 14 Rev od 08.09.2015. godine utvrđuje da su vanbračni supružnici stekli udio kao zajedničku imovinu jer je društvo osnovano za vrijeme trajanja vanbračne zajednice:
“Prema prihvaćenim činjeničnim utvrđenjima drugostepenog suda proizilazi da su stranke neprekidno živjele u vanbračnoj zajednici od 1988. do 2007. godine; da su stranke u tom periodu zarađivale i sticale zajedničku imovinu; da je privredno društvo P. d.o.o. S. formirano u vrijeme trajanja vanbračne zajednice stranaka, te da je tužiteljica svojim radom doprinijela osnivanju i poslovanju istog i da stranke nisu zaključili ugovor kojim bi svoje odnose vezane za zajedničku stečevinu drugačije ugovorili.
Na tako utvrđeno činjenično stanje za koje je vezan revizijski sud, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo odredbu člana 251. i 263. Porodičnog zakona FBiH (“Sl. novine FBiH” br. 35/05) kada su udovoljili tužbenom zahtjevu tužiteljice kako je to bliže navedeno u izreci stava 1. alineja 1. pobijane presude. Pri tome su pravilno nižestepeni sudovi protumačili odredbu člana 328. Zakona o privrednim društvima prema kojoj se prenos udjela u društvu sa ograničenom odgovornošću može vršiti pismenim ugovorom, u kom slučaju članovi društva imaju pravo preče kupnje udjela u skladu sa odredbama 329.- 331. navedenog zakona, te putem nasljeđivanja udjela koja se ne može ničim ograničiti (čl. 333. istog zakona), pri čemu su imali u vidu nesporno utvrđenje da stranke nisu svoje odnose vezane za zajedničku stečevinu dugačije ugovorili. (član 252. stav 3. Porodičnog zakona). Za zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva u pobijanom dijelu, tj. da je osnivački udio u privrednom društvu navedene firme zajednička vanbračna stečevina, te da se odredba člana 264. stav 2. Porodičnog zakona odnosi na svu imovinu stečenu radom tokom trajanja bračne odnosno vanbračne zajednice, bez obzira na to o kojoj se vrsti imovine radi, nižestepeni sudovi su kroz obrazloženje svojih odluka dali pravilne i potpune razloge koje u svemu prihvata i ovaj sud bez potrebe za njihovim ponavljanjem. Ovakav stav je izražen u odluci Ustavnog suda BiH broj AP-1720/08 od 21.12.2010. godine, kao i u odluci Vrhovnog suda FBiH broj 70 0 P 000475 11 Rev od 17.02.2011. godine.”
Vrhovni sud FBiH i u presudi broj 17 0 P 069275 20 Rev od 24.10.2022. godine potvrđuje isti stav:
„Iz formulacije odredaba člana 251. st. 1. i 252. st. 1. Porodičnog zakona slijedi da se radi se o neoborivoj zakonskoj pretpostavci da se sva imovina koju bračni partneri steknu radom u toku trajanja bračne zajednice, smatra zajedničkom imovinom u suvlasničkim dijelovima od po ½ svakog od njih.
…
Zbog toga i po shvatanju ovog suda naprijed navedeni činjenični i pravni zaključak drugostepenog suda je pravilan jer je predmetna imovina bračna stečevina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice pa s obzirom da tuženi nije dokazao da je u kapital osnovanih društava unesena njegova posebna imovina, kao i da stranke nisu ugovorom odredili drugačije, pravilnim se pokazuje pravni stav nižestepenih sudova da su njihovi udjeli jednaki i iznose po ½.“
U presudi broj 65 0 P 257720 20 Rev od 14.10.2020. godine Vrhovni sud FBiH je utvrdio da supružnik koji je upisan kao vlasnik udjela ne može slobodno raspolagati udjelom ako je isti stečen za vrijeme trajanja bračne zajednice:
“Kako je nespornim utvrđeno da je prvotuženi osnovao društvo ograničene odgovornosti TGT Tragtas d.o.o. (kao jednočlano društvo) i povećao kapital društva unosom stvari (do iznosa 126.138,00 KM) sve u vrijeme trajanja bračne zajednice sa tužiteljicom, da je bio jedini član
tog društva na jednom udjelu, proizilazilo bi da je udjel kao imovina predstavljao bračnu stečevinu, jer u postupku prvotužitelj nije ni tvrdio da je u kapital društva unesena posebna imovina.
…
U tom smislu je pravilno primjenjeno materijalno pravo u odredbama člana 251. stav 1. i člana 252. stav 1. Porodičnog zakona FBiH, kada je utvrđeno da je udjel u društvu TGT Tragtas d.o.o. bio bračna stečevina tužiteljice i prvotuženog, te da postoji zakonska prezumpcija jednakog dijela u udjelu tog društva, kao i da je sporna nekretnina kupljena u vrijeme trajanja bračne zajednice i da predstavlja bračnu stečevinu sa ½ dijela, pa je pravilno primjenjeno materijalno pravo kada je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice.
…
Međutim, prvotuženi kao upisani 100% vlasnik udjela, bez znanja i odobrenja tužiteljice kao suvlasnika tog udjela od 50%, zaključuje, odmah nakon faktičkog prekida bračne zajednice, sa drugotuženim pobijani ugovor o prenosu 100% svog članskog udjela u društvu, bez naknade, na svog sina iz prvog braka. Dakle, sporno pravno pitanje odnosi se na postojanje uslova za utvrđenje ništavosti ugovora o prenosu članskog udjela, kod činjenice da je tim ugovorom prvotuženi raspolagao udjelom koji je bio bračna stečevina tužiteljice i prvotuženog, bez saglasnosti tužiteljice, te mogućnosti da se izvrši prenos dijela udjela koji je bio bračna stečevina na tužiteljicu.
Članom 103. stav 1. ZOO je propisana ništavost ugovora kada je isti protivan ustavu, propisima i moralu društva, osim ako cilj povrijeđeno pravilo ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Kako je prvotuženi postupio suprotno naprijed navedenoj normi o zajedničkom ostvarivanju prava zajedničkih vlasnika iz člana 332. stav 1. Zakona o privrednim društvima, kao
pozitivnom propisu, proizilazi da je ispunjen uslov ništavosti iz člana 103. stav 1. ZOO-a do ½ dijela raspolaganja, koji po osnovu bračne stečevine pripada tužiteljici.”
Dakle, iako su odredbe o sticanju zajedničke svojine slične u RS i FBiH, sudska praksa ih tumači različito, pa u FBiH svrstava udio u društvu u zajedničku svojinu i dijeli ga među supružnicima.
Miloš Krčmar, diplomirani pravnik
