Šta je kleveta i kada možete nekoga tužiti zbog laži o vama? Kako se odbraniti od tužbe i izbjeći odgovornost? Ovaj tekst je namijenjen onima koji su čuli za klevetu, ali ne znaju šta ona u stvari predstavlja, koja prava imaju ukoliko ih neko kleveće i kako da se zaštite od eventualne tužbe.
Kako je regulisana kleveta?
U Republici Srpskoj odgovornost za klevetu je regulisana Zakonom o zaštiti od klevete.
Odredbom člana 5. Zakona propisano je da svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
Ovo je zakonska definicija, a čitaoci ovog teksta sigurno nisu došli zbog dosadnih pravnih termina.
Kako bi se lakše shvatila ova odredba potrebno je pojasniti pojmove. Prije svega, za klevetu može biti odgovorno svako lice koje iznosi (izjavljuje nešto) ili pronosi (prenosi) nešto neistinito o bilo kojoj osobi. Da bi postojala kleveta, ta neistina mora biti izjavljena o određenoj osobi, odnosno ta osoba mora biti imenom i prezimenom određena ili se na osnovu izjave može odrediti o kome se radi.
Međutim, izjava se ne mora odnositi samo na fizička, nego može i na pravna lica (firme, političke stranke i slično), a samo državni organi ne mogu tužiti zbog klevete, jer je to izričito isključeno Zakonom.
Ko može odgovarati za klevetu?
Iako se kleveta najčešće vezuje za novinare i neistine objavljene u medijima, odgovornost nije ograničena samo na njih. Postojaće kleveta i ukoliko npr. profesor na sjednici vijeća izjavi neistinu o drugom profesoru ili ako osoba A u restoranu pred drugim ljudima iznese neistinu o osobi B.
Takođe, da bi se odgovaralo za neistinu, lice koje ju je izjavilo ili prenijelo izjavu mora to uraditi namjerno ili usljed nepažnje. To znači da ako je lice razumno i opravdano vjerovalo da je u pitanju istina i postupalo s najboljom namjerom (npr. htjelo je ukazati na nezakonitosti) neće postojati kleveta.
Namjera ili nepažnja se u toku postupka utvrđuje tako što se uzima u obzir napor koji je ta osoba uložila da provjeri istinitost tvrdnji, da li je ta osoba kontaktirala drugu stranu i tražila pojašnjenje i slično.
Kako izgleda postupak?
Postupak za naknadu štete zbog klevete se pokreće tužbom, koja se mora podignuti u roku od 3 mjeseca od saznanja za klevetničko izražavanje, a najkasnije jednu godinu od izražavanja.
Na primjer, ukoliko je oštećeni prisutan izražavanju, rok od 3 mjeseca počinje teći od samog izražavanja, jer je oštećeni to čuo i odmah zna za klevetu i za osobu koja ga je oklevetala. Rok od godinu dana je objektivni rok, što znači da protekom jedne godine od izražavanja, bez obzira što oštećeni nije znao za izjavu, on gubi pravo da tuži za klevetu.
Prije podizanja tužbe treba imati u vidu još neke faktore koji utiču na uspjeh u postupku.
Ukoliko je oštećeni javna ličnost, po Zakonu, ali i sudskoj praksi, prema njemu se primjenjuju dosta drugačiji standardi. Česti su slučajevi u kojima novinari u tekstovima prozivaju političare, direktore i ostale javne ličnosti za različite stvari, a gdje na kraju, u sudskom postupku, novinari izađu kao pobjednici.
Naime, da bi javna ličnost dokazala da je pretrpjela štetu, mora se raditi o izuzetno teškoj neistini i o namjeri da se toj ličnosti nanese šteta po njen ugled. U sudskoj praksi su zabilježeni slučajevi u kojima je utvrđeno da ne postoji kleveta ako novinari objave da je političar uzeo milione na nekom projektu, da je kandidat za važnu funkciju bio komandant ratnog logora, da je direktor vršio mobing nad zaposlenima i slično, bez obzira što takvi navodi nisu ni dokazivani kao tačni.
Sudovi, a najčešće Ustavni sud, u takvim slučajevima utvrde da se radi o informacijama od javnog značaja i da samim tim ne postoji kleveta. Iz tog razloga se u zadnje vrijeme rijetko dosuđuje šteta za klevetu ako se tekstovi ili izjave odnose na javne ličnosti.
Kolika se naknada može očekivati?
Kada je u pitanju visina štete koja se dosuđuje, ona zavisi od brojnih faktora, a neki od njih su propisani Zakonom.
Tako će dosuđeni iznos zavisiti od toga je li štetnik (lice koje je odgovorno za klevetu) objavio ispravku ili opoziv izjave, je li se izvinio, da li je profitirao od objave i slično. Naravno, sve relevantne okolnosti se uzimaju u obzir, pa će oklevetani uglavnom dokazivati da mu je ugled trajno i nepopravljivo narušen i da je zbog toga trpio štetu i na privatnom i na poslovnom planu.
U zavisnosti od svih tih okolnosti dosuđuje se različita šteta, pa se tako ona kreće od 500 KM do 5000 KM za težu klevetu i povredu ugleda, ali zabilježeni su slučajevi da je dosuđeno i preko 5000 KM.
Kako se odbraniti od klevete ako vas je neko tužio?
Zakonom su propisani i izuzeci od odgovornosti, pa se tako neće odgovarati za klevetu ako se radi o iznošenju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito.
S obzirom na to da se mišljenje ne može dokazivati i da svako ima pravo na mišljenje, jasno je da ukoliko u parničnom postupku stranka dokaže da je iznijela mišljenje, ona neće biti odgovorna za klevetu. Izražavanje je u suštini istinito ukoliko je u najvećem dijelu istinito, a samo u nebitnim dijelovima nije.
Sljedeći izuzetak od odgovornosti je ako je lice koje je navodno učinilo klevetu bilo dužno da iznosi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka. Tako npr. u presudi Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 270817 20 Gž sud utvrđuje da nema klevete u izjavi da je tužilac organizovao kriminalnu grupu koja je otela osnivačke udjele u vrijednosti preko 5 miliona KM, da je tužilac presuđeni kriminalac i slično, jer je ta izjava data u sudskom postupku i jer predstavlja mišljenje.
Zadnji izuzetak postoji ako je izražavanje u suštini bilo razumno.
Ovo znači da onaj ko izjavljuje neće biti odgovoran za klevetu ukoliko je uložio razumne napore u istraživanje prije davanja izjave i ako opravdano smatra da je ta izjava važna, odnosno da njome postiže neki viši cilj.
Na primjer, ukoliko novinar istražuje priču o potencijalnom kriminalu u javnom preduzeću, od njega se neće očekivati da istraži sve do najsitnijih detalja, jer je važno da se takva vijest objavi i blagovremeno, a kako bi se pokrenula rasprava o tako važnom pitanju. Ovdje će biti najbitnije da je taj novinar izvršio razumne i očekivane provjere i da bi svaki prosječan čovjek došao do zaključka do kojeg je došao i taj novinar.
Uz to je bitno da je novinar postupao u dobroj vjeri, odnosno da mu je cilj bio da pokrene priču o pitanju od javnog interesa. Čak i ako se naknadno ispostavi da objavljene informacije nisu tačne, neće biti odgovoran za klevetu.
Navedeni izuzeci su bitni jer će od njih zavisiti odgovornost za klevetu. Kao i uvijek, neznanje prava škodi. Ovdje treba napomenuti i da se prilikom odlučivanja o odgovornosti za klevetu primjenjuje Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, ali o tome u nekom budućem tekstu.
Miloš Krčmar, diplomirani pravnik
