Pitanje podjele imovine između bivših supružnika često vodi do dugih postupaka. Međutim, ako je za vrijeme braka osnovano društvo s ograničenom odgovornošću, sudovi imaju različite stavove o podjeli udjela u ovom društvu.
Pitanje imovinskih odnosa nastalih za vrijeme trajanja braka je regulisano Porodičnim zakonom u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH.
Ovim zakonima se propisuje šta spada u zajedničku, a šta u posebnu imovinu supružnika, uz pretpostavku da sve ono što ne ulazi u zajedničku imovinu pripada posebnoj imovini supružnika.
Pri tom, kada je u pitanju zajednička imovina, osim izričito nabrojanih stavki koje ulaze u nju, propisano je da tu spada i sva imovina koju su supružnici stekli radom tokom trajanja zajednice života.
To je uglavnom jasno kada se radi o nekretninama i pokretnim stvarima, ali sudovi u Bosni i Hercegovini različito tumače ovo pitanje kada je u pitanju udio u društvu s ograničenom odgovornošću.
Republika Srpska
Porodičnim zakonom Republike Srpske nije propisano da li udio u privrednom društvu ulazi u zajedničku ili posebnu imovinu.
Međutim, na osnovu sudske prakse se može zaključiti da se udio u privrednom društvu ne dijeli među supružnicima, tj. da isti ne ulazi u zajedničku imovinu. Odnosno, onaj supružnik koji je upisan kao vlasnik udjela zadržava cijeli udio i nakon diobe bračne tekovine, čak i ako je kao osnivački ulog unesena zajednička imovina. U tom slučaju drugi supružnik ima pravo na obligacioni zahtjev prema supružniku koji je vlasnik udjela i da traži da mu se isplati novčani iznos u vrijednosti njegovog dijela zajedničke imovine koja je unesena kao ulog prilikom osnivanja društva.
Zašto je to tako?
Vrhovni sud Republike Srpske je u više presuda razmatrao ovo pitanje, pa se iz obrazloženja presuda može zaključiti zašto se udio u društvu ne može dijeliti.
Tako u presudi broj 71 0 P 196377 22 Rev od 01.02.2023. godine sud navodi:
“Bračni supružnik koji nije stranka u osnivačkom ugovoru ili učesnik odluke o osnivanju, ne može steći ni upravljačka ni imovinska prava prema društvu. Međutim, on može biti titular prava zajedničke svojine na imovini koju je kao svoj ulog unio u društvo njegov bračni supružnik. Činjenica da je imovina unijeta u društvo zajednička svojina bračnih supružnika od odlučnog je uticaja na sadržinu ili obim prava koje bračni supružnik može ostvariti prema suprugu koji je tu imovinu unio u društvo. Ona su opredijeljena njegovim doprinosom u sticanju te imovine i svojinskom konverzijom imovine unijete u društvo. Naime, zajednička imovina bračnih supružnika postaje svojina društva od trenutka unošenja u društvo. Time se na ovoj imovini isključuju vlasnička prava kako ulagača iste, tako i njegovog bračnog druga. U pitanju je originarni način sticanja svojine propisan odredbama ZPD. Stoga je isključena mogućnost da se na stvari unesenoj u društvo priznaju bilo koja stvarna prava bračnog supružnika ulagača te imovine. Njemu se po osnovu zajedničke bračne tekovine ne mogu priznati ni obligaciona prava prema društvu, kao ni prema stjecatelju osnivačkog uloga koji je prenesen saglasno odredbama ZPD. To pravo bračni supružnik može ostvariti samo prema svom suprugu koji je samostalnim raspolaganjem unio dio zajedničke imovine kao svoj osnivački ulog u privredno društvo. To potraživanje se iskazuje srazmjerno doprinosu drugog bračnog supružnika njegovom sticanju i to u novčanom iznosu bez obzira da li je ulog bio svota novca ili određena stvar, kad je u pitanju stvar onda je potrebno utvrditi njenu protivvrijednost u vrijeme kad je izvršeno ulaganje.
…
Prema naprijed rečenom svakim samovlasnim raspolaganjem zajedničkom imovinom, pa i unošenjem određenih stvari ili novca kao osnivačkog uloga u privredno društvo ne može se ostvariti bilo koje pravo prema privrednom društvu, već samo prema vanbračnom partneru koji je takvo ulaganje izvršio. Zbog toga se vrijednost imovine, ovdje novčani iznos, kojom je tako raspolagano mora uračunati u dio vanbračnog partnera koji je to raspolaganje učinio i istovremeno konstituisati njegovo dugovanje prema drugom bračnom supružniku, adekvatno vrijednosti njegovog doprinosa u sticanju zajedničke imovine, iskazano u određenom novčanom iznosu. Takav zahtjev dospijeva za isplatu sa danom izvršenog unosa dijela zajedničke imovine u privredno društvo, pa od tog datuma povjeriocu ovog potraživanja pripada i zakonska zatezna kamata.“
Dakle, u konkretnom slučaju osnivački ulog je bio novčani iznos od 2.000,00 KM, pa je sud utvrdio da je to zajednička imovina i obavezao supružnika koji je upisan kao vlasnik udjela da drugom supružniku isplati iznos od 1.000,00 KM. Sa druge strane, potvrđene su nižestepene presude kojima je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži da se tužilac upiše kao vlasnik ½ udjela u privrednom društvu.
I u presudi broj 71 0 P 295861 22 Rev od 03.05.2023. godine Vrhovni sud zadržava raniji stav, pa tako odbija da utvrdi pravo supružnika na vlasništvo dijela udjela u privrednom društvu, pa navodi:
„Tuženi je osnivač sa 100% osnivačkog udjela. Status člana društva i prava koja iz toga proizilaze može steći samo lice koje je unijelo ulog u društvo. Samo zbog činjenice da osnivački ulog potiče iz bračne zajednice, ne mogu se konstituisati članska prava u korist drugog bračnog supružnika, tj. ne može doći do stvaranja njegovih statusnih prava u odnosu na društvo. Ali bračni supružnik može biti titular prava zajedničke svojine na imovini koju je kao svoj ulog unio u društvo njegov supružnik, jer je ta zajednička imovina momentom unošenja postala imovina društva. Tim momentom se na toj imovini isključuju vlasnička prava kako samog supružnika koji je ulagač, tako i drugog supružnika koji nije ulagač. U toj situaciji bračni supružnik koji nije ulagač stiče obligaciono pravni zahtjev prema svom supružniku koji je samovlasno unio u društvo dio zajednički stečene bračne imovine. Potraživanje iskazuje u novčanom iznosu srazmjerno doprinosu.“
Takođe, u predmetu broj 79 0 P 003925 23 Rev od 15.05.2024. godine, u kojem je podjela udjela u društvu odbijena iz razloga što je društvo osnovano prije zasnivanja vanbračne zajednice, sud u obrazloženju presude navodi zašto načelno smatra da nije moguća podjela udjela na ovaj način:
„Stoga, suprotno navodima revizije tužiteljice, nema pravnog osnova da se u okviru pravnog instituta bračne imovine može utvrđivati udio u preduzeću, jer iako se kod ranijeg privatnog preduzeća, sada društva sa ograničenom odgovornošću, radi o društvu kapitala, ono se karakteriše nekim od osobina društva lica (lične osobine članova Društva koje su bitne za
nastanak, postojanje, promjenu članova i prestanak Društva). Prema tome, stupanje u Društvo može se vršiti isključivo prenosom (formalnim ugovorom) ili nasljeđivanjem i ni jedan drugi vid podjele udjela odnosno uloga kojim bi se narušila navedena pravna priroda ovog oblika preduzeća, suprotno navodima revizije, nije moguć jer nije predviđen Zakonom. Udio u privrednom subjektu konstituiše prava i obaveze koje pripadaju njegovom imaocu.“
Dakle, može se zaključiti da sudovi u Republici Srpskoj ne dozvoljavaju podjelu udjela u društvu s ograničenom odgovornošću u smislu diobe bračne tekovine jer to ne dopušta Zakon o privrednim društvima kojim su propisani načini prenosa udjela. Odnosno, jedino se utvrđuje da li ulog predstavlja zajedničku imovinu, pa ako predstavlja, supružnik koji je vlasnik udjela može biti obavezan da isplati vrijednost dijela uloga koji bi bio zajednička imovina, a koji pripada drugom supružniku.
U sljedećem tekstu ćemo analizirati praksu u Federaciji Bosne i Hercegovine, koja je po ovom pitanju dosta drugačija.
Miloš Krčmar, diplomirani pravnik
