Privredno društvo koje posluje i uredno izmiruje svoje obaveze može iznenada doći u situaciju da mu zbog nepravilnog rada državnog organa bude otežano poslovanje.
U jednom takvom slučaju, radi se o privrednom društvu iz Velike Kladuše kome je Poreska uprava FBiH utvrdila poresku obavezu i ubrzo nakon toga zaplijenila taj iznos sa računa društva (više od 200.000 KM).
Društvo je izjavljivalo žalbe u upravnom postupku, te pokretalo upravne sporove koji su se završavali time da sud usvoji žalbu i ukine predmetna rješenja Poreske uprave, ali je ona više puta donosila nova rješenja iste sadržine. Konačno, nakon 8 godina Poreska uprava je utvrdila da ovo društvo nema poreskih obaveza, te je vratila (većinu) iznosa kojeg je ranije zaplijenila.
Društvo je zatim pokrenulo parnični postupak protiv Federacije BiH, navodeći da mu je nanesena šteta u vidu izgubljene dobiti jer nije moglo raspolagati oduzetim sredstvima (preko 200.000 KM) i normalno obavljati svoju djelatnosti, te tražilo isplatu iznosa od 715.000 KM zajedno sa kamatama.
Postupak se konačno završio presudom Vrhovnog suda FBiH broj 17 0 Ps 022358 24 Rev 4 od 13.2.2024. godine, te je traženi iznos i dosuđen društvu. Treba napomenuti da je navedena presuda Vrhovnog suda donesena nakon odluke Ustavnog suda BiH broj 1670/21, kojom je ukinuta ranija odluka Vrhovnog suda.
Dakle, sada Vrhovni sud navodi da “kako iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužitelj prije sporne naplate poreza ostvarivao dobit obavljanjem registrovane djelatnosti, pravilan je zaključak prvostepenog suda da je upravo postupanje organa tužene, kojim je tužitelj onemogućen u korištenju svoje imovine (većeg iznosa obrtnih sredstava) u dugom vremenskom periodu (osam godina), štetno utjecalo na finansijski položaj tužitelja, koji je zbog toga ostvario značajno manju dobit od one koju je po redovnom toku stvari mogao očekivati.”
Zatim se navodi da nije od značaja to što je društvo poslovnim odlukama umanjilo štetne posljedice postupanja poreskih organa jer je tužilac radnjama tužene onemogućen da koristi naplaćena novčana sredstava za kupovinu robe i tako ostvari očekivanu korist u vidu povećanja dobiti, posebno ako se ima u vidu utvrđena činjenica da je prije sporne naplate poreza, tužitelj imao zaključene ugovore o kupovini robe i ostvarivao dobit od trgovine, što jasno ukazuje na postojanje njegove namjere da obavlja tu djelatnost i u spornom periodu.
Sud ovdje utvrđuje osnov za izgubljenu dobit, jer se u brojnim odlukama navodi da nije dovoljno da se utvrdi postojanje apstraktne dobiti u budućnosti, već je neophodno dokazati da bi ona vjerovatno nastala i to da je lice imalo namjeru da poslovanjem ostvari tu dobit.
Na kraju, u pogledu osnova sud navodi da “je ovaj sud prihvatio kao pravilan zaključak prvostepenog suda da je tužena svojim postupanjem uzrokovala tužitelju materijalnu štetu koju mu je dužna nadoknaditi, a iz razloga što se dužina vremenskog perioda u kojem su pogrešno naplaćena sredstva tužitelju bila nedostupna, štetno odrazila na njegov finansijski položaj, odnosno uticala na ostvareni iznos dobiti.”
Dalje se navodi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio visinu štete i to na osnovu nalaza vještaka koji je na osnovu ranijeg poslovanja utvrdio očekivanu dobit.
Ovdje takođe treba dodati i stav Vrhovnog suda po pitanju namjere za prouzrokovanje štete, te sud navodi da “prema pravnom shvatanju izraženom u odlukama Ustavnog suda BiH (AP 2360/09 od 28.9.2012. godine, AP-1514/10 od 25.4.2013. godine, i AP-1670/21 od 13.7.2023. godine), član 172. stav 1. ZOO kao uslov odgovornosti pravnog lica za štetu ne zahtijeva utvrđenje nezakonitog ili nepravilnog rada organa, već samo da je šteta nastupila u vršenju dužnosti ili u vezi sa vršenjem dužnosti, pa nije potrebno dokazivati postojanje namjere da se uzrokuje šteta. Međutim, ono što se mora dokazati je postojanje uzročne veze između radnje organa pravnog lica i štetne posljedice, odnosno utvrditi da određeno postupanje ili propust organa predstavlja adekvatni uzrok štete, odnosno da bitno ometa finansijski položaj oštećenog (ESLJP, Ferreti protiv Italije, 25083/94 od 26.2.1997. godine, IOFIL AE protiv Grčke 50598/13 od 7.9.2021).”
Naročito je značajan dio koji govori da nije uslov za odgovornost za štetu nezakonit ili nepravilan rad organa, jer sudovi često baš to navode kao uslov i zbog toga odbijaju tužbe za naknadu štete.
Dakle, u ovom postupku je obavezana Federacija BiH da nadoknadi štetu, sa zakonskim zateznim kamatama, što predstavlja jedan pozitivan primjer za buduće postupanje sudova. Državni organi u svojim rukama imaju veliku moć i bitno je da postoji odgovornost ukoliko zbog te moći neko pretrpi štetu.
Na ovom linku možete preuzeti odluku.
Miloš Krčmar, diplomirani pravnik
