Novčane naknade zbog predugih postupaka, objavljivanje presude kojom je utvrđena povreda prava, mjere kojima se ubrzava postupak – sve ovo donosi novi zakon koji nastoji da riješi nerješivo – postupke koji traju godinama i decenijama bez opravdanog razloga.
Od 1. januara 2021. godine na snagu stupa Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku Republike Srpske, čiji je cilj da ubrza postupke pred našim sudovima i na taj način obezbijedi prava garantovana Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. S obzirom na to da je Republika Srpska prvi put dobila ovakav zakon, važno je da građani znaju svoja prava koja proističu iz njega.
Prije svega, ovim Zakonom se garantuje pravo na suđenje razumnom roku u građanskim i krivičnim stvarima. Pravo na suđenje u razumnom roku je propisano i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i ono, u suštini, predstavlja pravo stranke u postupku da se o njenom pravu odluči u što kraćem roku, ali da se time ne utiče na kvalitet odluke. Sam razuman rok nije propisan ni Zakonom ni Evropskom konvencijom, nego se on utvrđuje u svakom konkretnom slučaju. Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku propisuje određene kriterijume na osnovu kojih se utvrđuje da li je došlo do povrede prava (složenost predmeta, ponašanje suda i drugih organa, ponašanje stranke koja podnosi zahtjev za utvrđivanje povrede i značaj predmeta za tu stranku). Tako je moguće da se u parnici koja traje 3 godine utvrdi povreda prava na suđenje u razumnom roku, dok se za drugi postupak koji traje 4 godine utvrdi da nema povrede jer se radi o složenom postupku sa puno dokaza i svjedoka.
Postupak za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku se pokreće tako što se predsjedniku suda u kojem se vodi postupak podnosi zahtjev za ubrzanje postupka. U zahtjevu se navode razlozi za podnošenje, okolnosti koje ukazuju na predugo trajanje postupka i slično, a o njemu predsjednik suda donosi odluku u roku od 60 dana. Ukoliko utvrdi da je zahtjev osnovan, predsjednik suda određuje procesne radnje koje postupajući sudija mora da preduzme, rok za preduzimanje (maksimalno tri mjeseca) i nalaže sudiji da ga izvještava o preduzetim radnjama. Ukoliko predsjednik suda zahtjev odbaci ili odbije, podnosilac ima pravo žalbe predsjedniku neposredno višeg suda.
Drugo sredstvo koje stranka može koristiti jeste tužba koju tužilac može podnijeti u roku od 6 mjeseci od prijema pravosnažne odluke o zahtjevu za ubrzanje postupka. Dakle, zahtjev za ubrzanje postupka je uslov za kasnije podnošenje tužbe. Tužba se podnosi Vrhovnom sudu Republike Srpske, a on odlučuje u roku od 6 mjeseci od prijema tužbe.
Zakonom su propisani različiti oblici pravičnog zadovoljenja zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku (utvrđivanje povrede, dosuđivanje novčane naknade, objavljivanje presude kojom je utvrđena povreda prava i različite kombinacije navedenih vrsta). Kada je u pitanju novčana naknada, propisano je da se dosuđuje u iznosu od 300,00 do 3.000,00 KM, a izuzetno, ako je više lice oštećeno, može se dosuditi iznos do 20.000,00 KM.
S obzirom na to da je Republika Srpska prvi put dobila ovakav zakon, ostaje da se vidi kako će ga sudovi primjenjivati i kakav će efekat imati na ubrzanje postupaka. Međutim, već sada možemo postaviti dva bitna pitanja. Prvo, stupanjem na snagu ovog zakona prestaje mogućnost direktnog obraćanja Ustavnom sudu BiH zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, jer se ovim zakonom propisuju pravni lijekovi koji se moraju iskoristiti prije podnošenja apelacije. Isto tako, postavlja se pitanje obaveznosti rokova propisanih ovim Zakonom. Naime, u pitanju su tzv. instrukcioni rokovi, čije poštovanje od strane sudova nije obavezno jer nisu propisane nikakve sankcije u slučaju njihovog kršenja. Samim tim, nije jasno koja pravna sredstva će stranke imati na raspolaganju ukoliko npr. Vrhovni sud ne odluči o tužbi u roku od 6 mjeseci. Ukoliko dođe do takvih slučajeva, na kraju će Ustavni sud BiH i Evropski sud za ljudska prava morati utvrđivati jesu li sredstva propisana Zakonom djelotvorna ili ne, a od toga će zavisiti i sama primjena Zakona u budućnosti.
Imajući u vidu sve navedeno, može se zaključiti da je cilj Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku skraćenje trajanja sudskih postupaka i davanje mogućnosti strankama da izvrše opravdan pritisak na javnu vlast, ali vrijeme će pokazati koliko su sredstva predviđena Zakonom stvarno i efikasna.
Miloš Krčmar, diplomirani pravnik
