Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 269154 20 Gž od 27.08.2020. godine potvrđena je prvostepena presuda kojom je raskinut notarski obrađen kupoprodajni ugovor. U ovom slučaju se vidi primjer oborive pretpostavke o istinitosti javne isprave i način na koji se dokazuje da činjenice u javnoj ispravi nisu pravilno utvrđene.
Pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci vodio se parnični postupak u kojem je tužilac imao prilično težak zadatak: dokazati da nije tačno ono što je navedeno u notarski obrađenom ugovoru i za šta je svojim potpisom potvrdio da je tačno. S obzirom na to da je na kraju taj ugovor raskinut, valja analizirati postupak i način na koji je tužilac uspio u postupku.
Stranke su zaključile kupoprodajni ugovor, čiji je predmet bila kuća sa zemljištem. Ugovor je notarski obrađen, uz upozorenje o svim pravnim posljedicama zaključenja istog. Kupoprodajna cijena je određena na 125.000,00 KM, a način plaćanja je određen članom 2. ugovora:
Takođe, ustanovljeno je doživotno pravo plodouživanja za prodavca.
Dakle, u samoj notarskoj ispravi je navedeno da je kupac isplatio ukupnu kupoprodajnu cijenu prodavcu, da to prodavac potvrđuje svojim potpisom i da se time odriče bilo kakvih potraživanja prema kupcu.
Međutim, prodavac kasnije podiže tužbu protiv kupca i traži raskid ugovora zbog neispunjenja, odnosno tvrdi da nije tačno da mu je kupac isplatio kupoprodajnu cijenu, već da su se dogovorili da kupac podigne kredit i u roku od 30 dana od zaključenja ugovora isplati kupoprodajnu cijenu. U tužbi navodi i da ga je naknadno pozivao na ispunjenje obaveze, ali da ovaj nikada nije ispunio istu.
Odredbama Zakona o notarima Republike Srpske, Federacije BiH i Brčko distrikta propisano je da su notarski obrađene isprave javne isprave. Zakonom o parničnom postupku propisano je da javne isprave dokazuju istinitost onoga što se u njima potvrđuje. Dakle, u konkretnom slučaju u samom kupoprodajnom ugovoru (koji je javna isprava) navodi se da je kupac prodavcu isplatio kupoprodajnu cijenu i da prodavac prema njemu nema nikakvih potraživanja po tom osnovu.
Tužilac je u prvostepenom postupku dokazivao osnovanost zahtjeva svjedocima i saslušanjem tužioca u svojstvu parnične stranke. Svjedoci su izjavili da tuženi nije isplatio tužiocu kupoprodajnu cijenu i da je bilo dogovoreno da je isplati nakon zaključenja ugovora. Uz to, svjedoci su izjavili da pomažu tužiocu finansijski jer on živi samo od penzije. Tužilac je izjavio da je bilo dogovoreno da mu tuženi isplati cijenu u roku od 30 dana od zaključenja ugovora i da ga je ovaj pozivao naknadno da to uradi, ali da tuženi nije ispunio svoju obavezu.
Prvostepeni sud usvaja tužbeni zahtjev i raskida notarski ugovor. U obraloženju se poziva na odredbe Zakona o notarima i da je notarski ugovor javna isprava čija se istinitost pretpostavlja. Međutim, dalje navodi:
Drugostepeni sud presudom broj 71 0 P 269154 20 Gž od 27.08.2020. godine odbija žalbu tuženog i potvrđuje prvostepenu presudu. U suštini ponavlja stavove prvostepenog suda i obrazlaže da se tačnost javne isprave pretpostavlja, ali da je dozvoljeno dokazati suprotno, pa navodi:
Ovaj sud prihvata ocjenu prvostepenog suda da je tužilac dokazao da je u notarskoj ispravi ovjerena netačna činjenica da je tuženi, tada “kupac” isplatio kupoprodajnu cijenu, jer je to suprotno izvedenim dokazima. Iako je tuženi pozvan na glavnu raspravu i upozoren da će biti saslušan u svojstvu parnične stranke on je to saslušanje izbjegao.
Kada su u pitanju dokazna sredstva, sud navodi:
Dakle, dokazna sredstva za dokazivanje da li je tuženi isplatio kupoprodajnu cijenu a kako je to naznačeno u predmetnom ugovoru su bili saslušanje parničnih stranaka, saslušanje svjedoka i materijalne isprave. S obzirom na odredbu člana 7. Zakona o parničnom postupku, tuženi je trebao da se odazove tom pozivu i da svoju izjavu na te okolnosti, ali je nedolaskom na raspravu to izbjegao, pa je prvostepeni sud cijenio izvedene dokaze koji su saglasni i ocijenio da je tužilac dokazao da tuženi nije isplatio kupoprodajnu cijenu. U prilog tome ide i ponašanje samog tuženog, koji nije preuzeo poštansku uputnicu od avgusta 2017. godine a kojom ga je tužilac pozivao u smislu odredbe člana 124. ZOO na ispunjene obaveze iz predmetnog ugovora, tj. isplate kupoprodajne cijene uz upozorenje na raskid ugovora, te da tuženi od momenta zaključenja predmetnog ugovora nije bio u kući, odnosno na predmetnim nepokretnostima.
Dakle, u konkretnom slučaju su kao dokazi neistinitosti onoga što je navedeno u javnoj ispravi poslužili iskazi dva svjedoka i iskaz tužioca u svojstvu parnične stranke. Naravno, treba imati u vidu da tuženi nije aktivno pobijao navode tužioca i nije imao nikakve dokaze kojima bi dokazao da je izvršio uplatu kupoprodajne cijene, pa je to išlo u korist tužiocu. Ipak, ova presuda može poslužiti kao dobar primjer iz prakse za slične situacije.
Miloš Krčmar, diplomirani pravnik
